Carlos Delclós: “Vrijeme je da društveni pokreti budu anarhistički u praksi” | Institut za političku ekologiju
Carlos Delclós: “Vrijeme je da društveni pokreti budu anarhistički u praksi”

Carlos Delclós: “Vrijeme je da društveni pokreti budu anarhistički u praksi”

Razgovor se odvio tijekom Zelene akademije 2016. i dio je serije intervjua koje je vodio Bartul Čović. Carlos Delclós sociolog je i aktivist iz Španjolske, a na akademiji je sudjelovao u početnoj diskusiji “Tipping points: what, where, when and who?”.

BARTUL ČOVIĆ: Možeš li objasniti kontekst barcelonske ljevice koja se pojavila na našem radaru nakon izborne pobjede platforme Barcelone En Comú? Koje društvene skupine ta platforma pokušava predstavljati i kako ti to komentiraš iz perspektive društvene stratifikacije, jednog od područja kojim se baviš?

CARLOS DELCLÓS: Ako pogledate dijelove Barcelone koje je Barcelona En Comú osvojila, vidite da su u pitanju radnički dijelovi gdje su posljedice krize bile najgore. Ta područja također imaju bogatu povijest radničke organizacije. Doslovno su ih izgradili andaluzijski, galicijski i valencijski radnici migranti.

Barcelona En Comú uglavnom nastoji vladati u interesu tih klasa. Imaju, doduše, neke poteškoće, osobito s ljudima koji se općenito ne uklapaju u širi, univerzalistički diskurs o državljanstvu. Na primjer, migranti. U većini slučajeva migrantima je uskraćeno pravo glasa, čime ih se isključuje iz izbornog diskursa. Zatim je tu pitanje “kriminaliziranih siromašnih”, koje neki sociolozi nazivaju podklasom. Naravno, Barcelona En Comú nije jedina koja ne zna kako se nositi s ovim pitanjem – to je problem ljevice i društva općenito – ali izazovi koji se pojavljuju u Barceloni zanimljivi su i poučni. Nedavno sam za Roar Magazine napisao članak o sindikatu koji su pokrenuli gradski ulični prodavači. U Barceloni desnica uvijek pokušava koristiti ulični rad kao polugu protiv novih lijevih vlada. Ovoga puta, međutim, radnici su reagirali osnaživanjem sebe. Kad desnica napadne ulične prodavače, radi to populističkim diskursom o plaćanju poreza s kojim ljevica ne zna izaći na kraj. Ali, u stvarnosti, dobavljači su previše siromašni da bi bili oporezovani, a njihov administrativni status u svakom slučaju ne pruža nikakve formalne kanale za to.

Desnica zahtijeva fiskalizaciju svog sektora?

Ne, zahtijevaju nasilnu represiju. Samo to pokušavaju opravdati pozivanjem na fiskalizaciju. Desnica voli poreze kad prisiljava crne i smeđe ljude da ih plaćaju. En Comú je pokušala odgovoriti na to nekim eksperimentalnim gestama, poput pokušaja da se sindikat dovede za pregovarački stol. No, policija i lokalne tvrtke su, predvidljivo, odbili pregovarati s “nezakonitim” sindikatom, kako su ga nazvali. To je nezgodno, ali važno pitanje jer nam daje mapu stvarne moći u kapitalističkom imovinskom režimu i pokazuje nam koje nedostatke ljevica ima kod rješavanja pitanja poput socijalne isključenosti i kriminalizacije siromaštva.

No i uz sve to, jedna je od zgodnih stvari kod Barcelone trenutno to što imamo nominalno ljevičarsku vladu koja se suočava s velikim pritiskom ljevice. To je dobar problem za imati danas u Europi, gdje gledamo širenje jebenih fašista.

Na kakav pritisak misliš?

Pritisak od radikalnijih društvenih pokreta. Postoji još jedna radikalna lijeva stranka u institucijama, naziva Candidatura d’Unitat Popular (CUP), stranka za katalonsku neovisnost, koja djeluju gotovo kao neka anarhistička politička stranka, ako to ima smisla. Oni također imaju svoje kontradikcije, ali nisu osobito zainteresirani za vladanje. Međutim, mogu slijeva ugroziti izborni prostor Barcelone En Comú, što opet može biti dobar problem ako mu se pristupi na pravi način. Pitanje je, naravno, kako pritiskati s ljevice, a da ne dajemo prostora desnici. Nakon godinu i pol dana s novom vladom, ne možemo baš procijeniti funkcionira li ovo.

Foto: Mirela Šavrljuga

Čest problem za sve stranke nove ljevice koje su uspjele postati parlamentarnom snagom (ili formirati vladu) otuđenje je stranačke baze i njezinog vodstva. Koliko je to velik izazov za ljevicu u Španjolskoj? Misliš li da će stranke uspjeti nastaviti borbu pokreta iz kojih su rođene?

U slučaju Barcelone En Comú, pritisak pokreta ne proizlazi iz stranke koliko od aktera van stranke. Točnije, dolazi od onih koji ne mogu formirati predstavničku stranku. Govorimo o ljudima koji su formalno isključeni iz sudjelovanja u institucijama, kao što su migranti, ili onima koji su ideološki suprotstavljeni reprezentativnosti, poput anarhista. Imali su nekih problema sa skvoterima i sindikatima, posebice anarho-sindikalističkim CGT sindikatom, koji kontrolira usluge javnog prijevoza. Napravili su val štrajkova s kojima se Barcelona En Comú nije baš dobro nosila.

U svakom slučaju, želim reći da pritisak dolazi od organizacija koje su izvan stranke, i mislim da je to dobro. Pogledajte Grčku. Tamo je sustav još uvijek potpuno netaknut iako je Syriza osvojila. Zato što su “osvojili” nešto što je bilo organizirano upravo protiv njihovog projekta. To je paradoksalna situacija. Nove lijeve stranke došle su do vlade na neviđenom valu poleta a onda moraju vladati iz vrlo obrambenog položaja. Mislim da je ovo dobro vrijeme da društveni pokreti budu anarhistički u praksi. Trebali bi raditi na tome da postanu potpuno autonomni, neovisni o onome tko je na vlasti, neovisni o stranci i državi koliko je to moguće, i antagonizirati tržište, privatni sektor, establišment i tako dalje. Inače riskiraju da postanu produžena ruka vlade, zbog čega postaje nemoguće pozivati se na legitimnost potrebnu za uspješan pritisak u cilju emancipatorske promjene.

Veliki rizik uskakanja društvenih pokreta u izbornu arenu pridonosi mitologiji predstavničke demokracije. Prije nikad nisam glasao. Kad je pokret indignados zauzeo trgove 2011., vikali smo: “Oni nas ne predstavljaju”. U Kataloniji smo bili još konkretniji. Govorili smo: “Nitko nas ne predstavlja”. No, nedavno sam glasao za En Comú i Podemos, i sasvim se ugodno osjećam oko tog izbora. Mnogi apstinenti preozbiljno shvaćaju glasanje, kao da su povjerovali u glupo uvjerenje da vas onaj za koga glasate zaista predstavlja. Ne. Kad glasaš, samo zahtijevaš drugačiji kontekst za djelovanje. Činilo mi se, na primjer, kako bi glasanje za Podemos moglo stvoriti povoljniji set uvjeta za naš rad, s manje represije prema pokretima, više volje da se odgovori na zahtjeve, više volje za napadanje vladavine tržišta, i tako dalje. Možda sam u krivu, doduše, i završim kao jedan od tih otuđenih ljudi koje opisuješ.

Francova politika povijesti temeljila se na ideji nacionalnog pomirenja. Ta je ideja danas živa ne samo u Španjolskoj već i u postjugoslavenskom prostoru. U Španjolskoj je to simbolički potvrđeno postavljanjem spomenika poput “El valle de los caídos”. Koliko je za nas ljevičare važno napasti tu ideju i druge aspekte narativa trećeg puta?

Ima puno dijelova španjolske povijesti na koje sam ponosan. Primjerice, radnički je pokret pružio najveći otpor Francu, koji je imao podršku zemljovlasnika, Crkve i vojske. Čak i prije 1930-ih, Barcelona je imala bogatu revolucionarnu povijest. Govorilo se da su topovi na gradskim zidinama uvijek bili usmjereni prema gradu, a ne prema van. To priča priču o gradu koji se uvijek buni. U svom se diskursu Barcelona En Comú prilično eksplicitno pokušava povezati s ovom tradicijom i konceptom klasne borbe.

Španjolska bi desnica danas htjela da ne razgovaramo o Francu. Opsjednuti su sprečavanjem nečega što nazivaju “balkanizacijom” Španjolske. “Obje su strane činile strašne stvari tijekom građanskog rata”, kažu. “Gledajte prema budućnosti i nemojte zdvajati nad prošlošću.” Ali jednostavno ne možemo. Jedina je zemlja na svijetu s više zabilježenih masovnih grobnica Kambodža. Ono što danas zovemo Španjolskom rezultat je genocidnog nasilja nad autohtonim narodima Amerike, nad muslimanima i židovima, i nad svakime koga se smatralo “crvenim” nakon građanskog rata. To je ono što nam govore da jednostavno zaboravimo.

 

Carlos Delclós

Carlos Delclós

Carlos Delclós sociolog je i aktivist. Diplomirao je sociologiju na Sveučilištu Pompeu Fabra u Barceloni, a njegovi istraživački interesi uključuju društvenu stratifikaciju, urbanističke studije, migracije, demografiju i društvene promjene. Objavljivao je u medijima kao što su Cadena SER, Radio Nacional de España, ElDiario.es i openDemocracy. Delclós surađuje s Grupom za istraživanje nejednakosti u zdravstvu na Sveučilištu Pompeu Fabra i urednik je Roar Magazinea.
Bartul Čović

Bartul Čović

Bartul Čović rođen je 1996. godine u Zagrebu. Sudjelovao je u organizaciji prethodna dva izdanja Zelene akademije. Surađuje sa nekoliko neprofitnih medija na području bivše Jugoslavije. Student je sociologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.