Uz raspravu Branka Milanovića i Jasminke Dedić u časopisu Global Policy.
Umjesto da ukažemo na nešto zajedničko svemu što nazivmo jezikom, tvrdim da sve te pojave nemaju samo jednu zajedničku stvar zbog koje koristimo samo jednu riječ za sve njih – već da su međusobno povezane na puno različitih načina. I zbog te poveznice, ili tih poveznica, ih sve nazivamo “jezikom”.
Ludwig Wittgenstein, Filozofska istraživanja, #65.
Branko Milanović profesor je na City University of New York, nekadašnji analitičar Svjetske banke, i možda trenutno najpoznatiji ekonomski teoretičar s područja bivše Jugoslavije. Prof. Milanović istraživao je ekonomske nejednakosti još u Jugoslaviji i kasnije na globalnoj razini. Već dulje vrijeme polemizira s teoretičarima odrasta, ponajviše iz perspektive potrebe trajnog povećavanja društvene proizvodnje da bi se zadovoljile potrebe siromašnih, onih koji još uvijek nemaju niti dovoljno za dostojastven život. Poznata je njegova polemika s Jasonom Hickelom iz 2017., dostupna na Hickelovom blogu. Već tada je bilo riječi o tome što odrast jest, a što nije, te kako omogućiti dostojanstven život svima uz ukupno smanjeni protok energije i materijala. Taj “protok” danas globalno potkopava cjelokupnu održivost kompleksnog ljudskog društva na Zemlji.
Jasminka Dedić slovenska je istraživačičica i aktvistica, danas u slovenskom vladinom Uredu za razvoj i europsku socijalnu koheziju. Dr. Dedić pobornica je odrasta te je svojedobno istraživala i stavove slovenskih građana o mogućnostima ekološke tranzicije pod imperativom trajnog ekonomskog rasta. (Spoiler: građani puno bolje kuže i definiraju odrast nego se to političari usude prihvatiti.) Dedić je pogodilo Milanovićevo nabacivanje omalovažavajućim terminima za odrastnike iz zadanosti današnje ekonomske teorije (teorije koja aksiomatski počiva na pretpostavci ekonomskog rasta, onog sadržanog u BDP mjerilu, za održavanje funkcionalne ekonomije) u novom članku za Global Policy Journal.
U tom članku Milanović kaže da odrastnici ne mogu matematički objasniti kako će zadovoljiti potrebe milijardi ljudi čije potrebe danas nisu zadovoljene bez velike dodatne proizvodnje, koja će naravno uzeti i velike dodatne protoke energije i preradu materijala. Naime, nitko to niti ne može objasniti, jer više zahtijeva – više. Ne možemo ni iz čega dobiti nešto, jel’? Pa dovodeći argument do apsurda kaže da odrastnici pribjegavaju magičnom i suludom razmišljanju, izmišljaju nove riječi… Dedić se nije poduzela pobrojavanja kako možemo organizirati kruženje energije i materijala ne bi li dokazala prof. Milanoviću da iz nečega što već imamo možemo drugačije podijeliti i koristiti nešto za sve. Takve rasprave već postoje (vidi npr. Hickel gore) i često se vrte u krug koristeći retoričke trikove, mijenjajući aksiome, zanemarujući ulogu strukture proizvodnje i potrošnje u postojećem “kruženju” (točnije preradi i bacanju) materijala i energije.
Dedić je otvorila polemiku s Milanovićem o nabacivanju pogrdnim imenima s pozicije moći onima koji strukturu moći na kojoj pozicija počiva brane izrugivanjem. Objasnila je zašto se ne može ni početi tražiti odgovore kako iz postojećeg nečega dobiti dostojanstven život za sve, ako se nazivamo imenima heretika i/ili luđaka. To nije samo optuživanje Milanovića da se izrugivanjem ne utvrđuje argument, već se isključivo utvrđuje retorička pozicija koja može i ne mora biti uopće sukladna sa stvarnim stanjem stvari. Radi se o zapravo važnom dubljem promišljanju što sve možemo postići kao zajednica autonomnih jedinki koordiniranih zajedničkim jezikom. Jer jezik, tj. ono što je njime izrečeno možemo smatrati istinitim, a ne lažnim, odredit će i horizont naših etičkih očekivanja i vizije razvojnih društava na planeti konačne velične.