Povijest koja nam diše za vratom – pogovor “Fosilnog kapitala”

Povijest koja nam diše za vratom – pogovor “Fosilnog kapitala”

Prijevod “Fosilnog kapitala” Andreasa Malma zajednički su objavili IPE i Fraktura.

Pojmovi koji su se pokazali korisnima u uspostavljanju poretka stvari lako nad nama zavladaju tako da zaboravimo njihove ovozemaljske izvore i prihvatimo ih kao nepromjenjive datosti. Onda oni postanu zapečaćeni kao “misaone nužnosti”, “a priori datosti” itd. Put znanstvenog napretka često dugo vremena postane neprohodan zbog takvih grešaka.

A. Einstein, Physikalische Zeitschrift 17, 1916.

Ova je knjiga iscrpan povijesni pregled i složena analiza uspostavljanja industrijskog pogona na fosilna goriva i industrijalizirane kapitalističke ekonomije, najprije u Velikoj Britaniji, a konačno u cijelom svijetu. Malmov napet i kompleksan narativ teško da treba nadopunu. Stoga ćemo u ovom pogovoru prvo podcrtati urgentnost Malmove analize, a zatim kontekstualizirati one momente koje smatramo bitnima i urgentnima za djelovanje sada i ovdje: koja je uloga tehnologija u velikim transformacijama, jesmo li osuđeni na ekonomiju rasta u uvjetima ograničenih planetarnih resursa, kako se odvijala povijest energetskih tranzicija u našem dijelu svijeta i koji nam resursi stoje na raspolaganju za potencijalnu tranziciju na ekološki održiviji i socijalno pravedniji metabolički odnos čovječanstva i prirode.

Malmova knjiga ne osporava visoku “gustoću energije” u fosilnim gorivima u odnosu na druge moguće izvore industrijskog pogona niti danas prisutnu ustoličenost fosilnog pogona za ostvarenu globalnu razinu industrijalizacije. Ona osporava navodnu povijesnu nužnost upravo ovakve razvojne putanje i njezinih današnjih posljedica – sve izvjesnijeg  naglog izumiranja složenog višestaničnog života na Zemlji, uključujući i ljude. Kako smo se našli u takvom škripcu? Dominantna predodžba kaže da je to jednostavno ljudska priroda. U svakom čovjeku, u njegovim zajednicama, čučao je pritajeni ložač fosilnih goriva koji je samo čekao tehnološku priliku ne bi li se pojavio na pozornici povijesti. Jer blagodati civilizacije – poput pravnog poretka ili higijenskog standarda – ljudi su eto mogli postići – i još uvijek postižu – samo zahvaljujući sustavnom sagorijevanju koncentriranog ugljika taloženog u Zemljinoj kori kroz geološke ere. Sad smo u škripcu, ali drugačije nije moglo biti i očajnički tražimo bijeg iz tog škripca oslanjajući se na iste “misaone nužnosti” koje su nas nehotice u njega i dovele.

Andreas Malm pokazuje da su specifični društveni odnosi, odnosi među tvorničarima, radnicima, seljacima, političarima jednog poluperifernog društva u odnosu na azijske velesile tadašnjeg svjetskog sistema,[1] uveli fosilnu ekonomiju rasta kao paradigmu reprodukcije društva. Paradigmu kojoj se danas bojimo potražiti alternativu jer ne vidimo kako prehraniti i emancipirati sedam milijardi ljudi umreženih u globalnu sadašnjicu. Spoznajama o tome kako su se opisani odnosi uspostavili, proširili i gdje su sve danas prisutni možemo utrti put nalaženju i uspostavljanju i onih odnosa koji su primjereniji manjoj, stabilnijoj, pravednijoj, obnovljivoj ekonomiji sutrašnjice koja se odupire shizofrenim nejednakostima u radu, moći i bogatstvu te klimatskoj katastrofi. Stoga nam je važno upoznati povijesne slučajnosti i okolnosti koje su nas dovele u škripac.

Postupno i potkrijepljeno iscrpnim pregledom povijesnih dokumenata o ranoj industrijalizaciji u Britaniji, Malm u ovoj knjizi ukazuje na to da nije moralo tako biti, da “nepromjenjive datosti” možemo – i u situaciji navedenog škripca moramo – propitivati. Putanja spoznaje je spora upravo zato što je važno ne pretpostavljati materijalne, tehnološke i energetske uvjete koje danas poznajemo kao povijesne datosti − a neki od kojih su i nužni preduvjeti doprinosā industrijskog razvoja koji su nam tako prirasli srcu − kao očekivane i izgledne ishode povijesnih izbora u trenutku i uvjetima kada i u kojima su ti izbori napravljeni. Poglavlje po poglavlje, Malm pokazuje da fosilni pogon nije bio jeftiniji niti dostupniji od vodeničnog u razdoblju rane industrijalizacije u Britaniji, da nije bio društveno prihvatljiviji, tehnološki jednostavniji niti kulturološki “prirodniji”.

Bio je međutim bolji odgovor na sukob poluproletariziranog rada i ranoindustrijskog kapitala, na nužnost borbe za povećanjem vlastitog kapitala u konkurenciji sa susjednim vlasnicima kapitala, te jednostavnije pogonio pojedinačnu akumulaciju bez sudjelovanja u troškovima društvenog razvoja koje metabolička transformacija rasprostranjene industrijalizacije nužno zahtijeva. Mnogi su, na kraju krajeva, od seljaka, nadničara, pisara ili lovaca morali postati inženjeri, upravitelji i stratezi – a takva transformacija ima i energetsko-materijalne i socijalne troškove. Jednom kad je postignut društveno-tehnološki fazni prijelaz, u prvoj polovici 19. stoljeća u Britaniji, moć fosilnog kapitala postala je paradigmatsko rješenje koje danas vidimo kao “misaonu nužnost”. Postalo je jeftinije, dostupnije, društveno prihvatljivije i jednostavnije graditi i širiti infrastrukturu za fosilni pogon kao i uzdizati njegove materijalne proizvode i prihvatljive društvene obrasce kao samu srž materijalno-društvenog napretka.

Danas kada nas sedam milijardi stoji na rubu geološkog ponora opasne i nagle promjene planetarne klime, ne možemo jednostavno isključiti pogonsku infrastrukturu kojom je planet premrežen radi naše hrane, grijanja, obrazovanja ili zdravlja. Ali možemo osporavati službeni narativ antropocena prema kojem smo svi “mi” ljudi nesvjesno uništili prirodu do te mjere da smo prebacili Zemlju u novu geološku epohu, jer smo se samo željeli razvijati, osloboditi, grijati i upoznavati kroz putovanje.[2] U potrazi za takvim izlazom iz škripca koji će poštivati pravo svih sedam milijardi na život na kakvoj-takvoj Zemlji možemo otvoriti pitanje društvene strukture koja je blizanka tehnološkog utemeljenja ugljične apokalipse. U uvjerenju da kako su zajedno nastupile, jedino zajedno mogu i odstupiti.

Ne smijemo se zavaravati da je izazov pred današnjom i sljedećom generacijom preuveličan romantičarskim zanovijetanjima oko nestanka zlatne prošlosti ili kukanjem nad prebrzim razvojem. Već dugo znamo i da ugljični dioksid, jedan od glavnih nusproizvoda sagorijevanja fosilnih goriva, u atmosferi ima staklenički efekt i da koncentracija ugljičnog dioksida u atmosferi naglo raste u posljednja dva stoljeća.[3] Emisije ugljičnog dioksida u atmosferu uslijed čovjekovog djelovanja i danas nastavljaju rasti unatoč upozorenjima stručnjaka i ozbiljnoj zabrinutosti stanovništva.[4] Nadamo se ponekad da je osjetljivost Zemljinog klimatskog sustava dovoljno elastična da jednostavno preusmjeri ili apsorbira predviđeni porast prosječne temperature koji proizlazi iz jačeg stakleničkog efekta. Ali najbolji izračuni koje nam omogućuju računalni modeli kalibrirani uz promatranje utjecaja povratnih sprega u klimatskom sustavu na porast temperature, upućuju na to da će se do kraja stoljeća dogoditi udvostručenje razine atmosferskog ugljičnog dioksida i prosječni porast temperature od barem 3°C, a izgledno  i 6°C,  u odnosu na početak industrijalizacije. Tako velike promjene prosječne temperature nisu zabilježene u geološkoj povijesti planeta od svršetka posljednjeg ledenog doba prije 12.000 godina, a i tada ne u tako kratkom vremenskom razdoblju (samo stotinjak godina). Malm povezuje povijesnu analizu s navedenim globalnim škripcem u posljednjoj trećini ove knjige.

Uz ostale pritiske koje suvremena ekonomija čini na okoliš, od otpada preko zauzimanja i uništavanja staništa do tehnološki poduprtog prekomjernog izlova, tako nagla promjena nadilazi mogućnosti prilagodbe živog svijeta. Štoviše, ona mu oduzima i evolucijski precizno kalibrirane mehanizme prisvajanja ulazne solarne energije i kruženja kompleksnih i ograničeno dostupnih tvari potrebnih za složene žive ekosustave. Geološka povijest ukazuje na to da je Zemlja prošla drastične klimatske promjene i masovna izumiranja tijekom 3,5 milijarde godina postojanja života, ali nikad ovako nagle i sveprisutne. Ljudska su društva, s druge strane, nakon posljednjeg ledenog doba bilježila kolapse i povratak u predcivilizacijski metabolizam i uz puno manje promjene u okolišu povezane s lokaliziranim promjenama klimatskih uvjeta.

 

Povratak povijesti

Što je sa svim onim generacijama Homo sapiensa, koje su, sve do devetnaestog stoljeća, ovladale [vještinama pražnjenja crijeva i gospodarenja vatrom], ali nikada nisu praznile naslage ugljika iz zemljine utrobe i izbacivale ih u atmosferu? Jesu li to bili seronje i palitelji koji su samo čekali da ostvare svoj puni potencijal? Ono što postoji uvijek i svugdje ne može objasniti zašto se neko društvo odvaja od svih drugih i razvija nešto novo.

A. Malm, Fosilni kapital, 12. poglavlje

Malmov pogled u prošlost omogućuje nam da jasnije teorijski postavimo zadatke i izazove pred kolektivnim nastojanjem da se predstojeći kolaps spriječi. Između Fosilnog kapitala i njegovog nastavka koji je još uvijek u nastajanju, Fosilnog imperija, Malm je objavio polemiku Oluja koja nadire.[5] U njoj polemizira s današnjim dominantnim teorijskim stremljenjima konstruktivizma i novog materijalizma koji nastoje dokinuti čvrsto razlikovanje društva i prirode. Dok jedni presežu čineći prirodu društvenim konstruktom, drugi presežu izjednačavajući kompleksne uzročno-posljedične interakcije procesa u prirodi s intencionalnim, refleksivnim i kolektivnim činjenjem u društvu. Oba stremljenja mogu se pojmiti i kao reakcije na povijesni proces kojim biosfera postaje sve integriranija u metaboličke procese društva, a društvo sve izloženije posljedicama destabilizacije planetarnih ekosistema. Oni taj proces transhistoriziraju u posthumanističkom ključu postulirajući polaznu nerazlučivost prirode i društva. Istina, recentna povijest ljudskog djelovanja društvo jest učinilo planetarnom silom, ali sada mora svoje učinke pretvoriti u održive uvjete za čovječanstvo u bitno kraćem roku.

Povijest nam diše za vratom. Malm piše: “Jednom kada se povijest pokrenula, odnosi postaju ti koji određuju putanju metaboličke razmjene. Kakvi odnosi? Vlasnički odnosi, prije svega, jer oni strukturiraju kako ljudi rade, u koje svrhe, s kakvim instrumentima i sirovinama: vlasnički odnosi u društvu čine središnju os duž koje se ljudi kroz prirodu odnose jedni prema drugima.” Teorija koja u toj situaciji ne može lučiti društvo od prirode odlučuje se ne prepoznati uzroke povijesnog procesa koji ni po čemu nisu prirodni, kao i snage koje te uzroke mogu preokrenuti koji također ne mogu biti snage prirode − osim u krajnjoj dimenziji dokidanja ljudske povijesti. Stoga, kao što je vidljivo iz Malmovog analitičkog poduhvata, razumijevanje povijesti klimatskih promjena pretpostavlja i zahtjeva preispitivanje povijesti društvenih odnosa.

Uobičajena priča o počecima antropocena, geološkog razdoblja kroz koje utjecaji čovjekovog djelovanja poprimaju planetarne razmjere, kreće od industrijske revolucije, izuma parnog stroja i prelaska na ugljen kao primarni energent koncem 18. stoljeća.[6] Ta priča varijanta je podjednako kanonske priče o kapitalizmu koji istinski započinje tek s prelaskom na izvore energije koji su energetski gušći i dostupniji u većim količinama no što su to životinjska radna snaga, drvo, voda ili vjetar te na oblike konverzije te energije koji su učinkovitiji od mlinova. Tek s bogatim izvorima energije i povećanom energetskom učinkovitošću kapitalistički proizvodni sustav postaje sistemom neprestanog rasta novostvorene vrijednosti. Kapitalizam je tako organski proizašao iz razvoja proizvodnih snaga i tehnološki napreci i dalje su primarni pokretač njegovog razvoja. Današnju varijantu te priče nalazimo i u scenarijima ublažavanja klimatskih promjena koji se u velikoj mjeri zasnivaju na magičnim naprecima posve nedokazanih tehnologija poput tehnologije negativnih emisija ili geoinženjeringa.[7] No ovo tehnicističko i tehnodeterminističko viđenje, koje je i dan-danas spontana ideologija visokotehnološkog društva, zapravo je posljedica, a ne adekvatan iskaz procesa povijesne tranzicije u kapitalizam i prelaska na fosilna goriva.

Kapitalistički obrazac eksponencijalnog rasta pojavio se naime u tekstilnoj industriji, a tu je primarni izvor energije bila voda – koja je u početnoj fazi industrijske revolucije bila jeftinija od ugljena i dostupna u dovoljnoj mjeri da zadovolji puno veće industrijske potrebe. Dakle svojstva energenta i tehnološki napreci ne mogu objasniti tranziciju. Naprotiv, do energetske tranzicije na ugljen dolazi tek uslijed uspona radničkog pokreta koji je u razdoblju od 1824. do 1847. u Britaniji ostvario značajne pobjede u nastojanju da se organizirano suprotstavi naglom povećanju eksploatacije koje je industrijalizacija donijela kroz izvlaštenje, petnaestosatni radni dan i robovske uvjeta rada. Pojačana eksploatacija predstavljala je ujedinjujuće klasno iskustvo seoskog težaka, manualnog tkalca i industrijskog tekstilca i okidač organiziranog radničkog pokreta.[8] Regulatorna ograničenja eksploatacije proizašla iz tih borbi dovela su do toga da se kapital pokretan vodom, koji je bio izložen prirodnim ciklusima i lociran izvan gradova, našao u inferiornom položaju naspram kapitala pokretanog ugljenom koji je u gradovima imao pristup ogromnoj rezervnoj armiji rada i izvoru energije kojim je tu armiju rada mogao mobilizirati bez ovisnosti o prirodnim ciklusima. Dakle tek sa snagom radničkog pokreta da se izbori za svoje zahtjeve svojstva ugljena postaju privlačnija za kapital. Budući da ugljen nije vezan za lokaciju i vremenske cikluse, budući da ga njegova moć da apstrahira od zadanosti prostora i vremena čini pouzdanijim i prilagodljivijim za proces akumulacije, on unatoč većoj cijeni omogućuje kapitalu da zapošljava rad gdje god i kada god najbolje odgovara njegovom interesu. Ugljen olakšava uvođenje strojeva i automatizacije koji kapitalu omogućuju da disciplinira i podčini radnike organizaciji proizvodnje koja je primarno prilagođena potrebama kapitala. Tim prelaskom na fosilna goriva rad biva konačno ne samo formalno nego i stvarno podređen kapitalu.[9]

Malm time postavlja klasni sukob na čelo procesa tranzicije na fosilna goriva. Izvori energije i tehnologije su inicijalno kontingentne okolnosti i katalizatori tog procesa. Međutim jednom kada proizvodni odnosi postaju podređeni integriranom tvorničkom sistemu, strelica povijesnog uzrokovanja počinje djelovati i u drugom smjeru. Tehnologija zauzima ne više samo katalizirajuću nego i vodeću i u bitno većoj mjeri odlučujuću ulogu u transformaciji društvenih odnosa i ukupnom društvenom razvoju. U drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća proces tehnološkog razvoja počinje se odvajati od heroizma izumitelja i napredaka u neposrednoj proizvodnji i izdvajati u poluautonomni znanstveno-tehnološki sistem. Valovi izuma i inovacija koji su uslijedili postavili su okvir za svjetonazor koji napredak čovječanstva teži svesti na posljedicu tehnološkog razvoja i koji ostaje dominantan do dana današnjeg.

 

Prijelaz na naftu i postanak ekonomije rasta

Međutim strelica povijesnog uzrokovanja nije se posve okrenula u suprotnom smjeru. Proizvodni odnosi postaju organizirani proizvodnim snagama. Međutim središnja uloga radništva u proizvodnom i političkom, pa prema tome i njegova moć da obustavi proizvodnju i politički se organizira time nije iščezla. To postaje jasno pomaknemo li se u razdoblje sljedeće velike energetske tranzicije − tranzicije na naftu nakon Drugog svjetskog rata. U Sjedinjenim Američkim Državama, ekonomskoj velesili čija je industrijska proizvodnja u tom času nadmašivala ukupnu proizvodnju ostatka svijeta, razdoblje je to nezapamćenog vala štrajkova i radničkog aktivizma.[10] Kao što Timothy Mitchell pokazuje u maestralnoj knjizi Ugljična demokracija, nakon tranzicije na ugljen, radnički pokret iskoristio je priliku da može blokirati ranjiva mjesta u lancu fosilnog kapitalizma − ugljenokope, transporte rudače i teške industrije − kako bi se izborio za socijalna i demokratska prava.[11] Tranzicija na naftu odvila se upravo sa sviješću kapitala i nositelja ekonomske politike da tu moć treba suzbiti. Budući da se nafta crpila daleko od urbane koncentracije radništva (obično tamo gdje se lokalni rad opet mogao predstaviti kao dijelom Prirode, a ne društva), da se mogla distribuirati različitim i često automatiziranim sredstvima i smjerovima i da je bila puno pogodnija za plasman i nabavu kroz međunarodna tržišta,[12]  novonastajuća naftna industrija i američki poratni programi ekonomske pomoći i razvoja nametnuli su ostatku svijeta, pogotovo Europi, naftu kao novi primarni izvor energije.

Međutim s poratnom ekonomskom ekspanzijom, nošenom i tom novom naftnom ekonomijom, problem kako umanjiti legitimnost zahtjeva radništva za punom zaposlenošću i većim nadnicama vratio se posredovan obrazovnom emancipacijom i širenjem međunarodne solidarnosti. U nešto kasnijem članku “Ekonomentalnost: Kako je budućnost ušla u vladanje” Mitchell analizira institucionalne i epistemičke promjene u ekonomskom upravljanju koje su bile potrebne da bi se suzbila politička djelotvornost takvih zahtjeva.[13] Na čelu tih promjena bilo je Vijeće ekonomskih savjetnika, stručno tijelo koje je 1947. osnovala Trumanova administracija. Tih godina Vijeće u svojim izvještajima zakonodavnoj i izvršnoj vlasti počinje formalizirati  nacionalnu ekonomiju kao dinamičku makroekonomsku cjelinu koju treba konstantno pratiti različitim metodama nacionalnog računovodstva i mjeriti kroz indikatore kao što je netom uvedeni bruto nacionalni proizvod. Ekonomija time postaje eksplicitno predmetom upravljanja mjerama ekonomske politike, a cilj upravljanja rast ekonomije temeljen na parametrima postavljenim ekonomskim predviđanjima. Budući da je ekonomija dinamički sistem, njenu stabilnost treba zaštiti od neizvjesnosti demokratske borbe i od destabilizirajućih zahtjeva radništva.

Kako bi se izrazila ta narušiva stabilnost, nagli poratni ekonomski rast ekonomski savjetnici nisu mogli prikazati kumulativnom krivuljom rasta. Ona bi ukazivala na sve stabilniji i eksponencijalni rast ukupnog društvenog bogatstva, radom preobraženog iz prirode u društvenu vrijednost. Trebalo ju je stoga iskazati godišnjom stopom rasta koja je uvijek prijetila da padne ili da prijeđe u negativno. Tim je “trikom” učinkovito suzbijen legitimitet zahtjeva radničkog pokreta za većim udjelom u tom bogatstvu i ti zahtjevi svedeni su u granice interesa poslodavaca. Ukratko, radnički pokret nije mogao zahtijevati postojeće bogatstvo, već samo ograničeni udio onoga što je tek trebalo proizvesti. Globalnom diseminacijom ovih inovacija u ekonomskom upravljanju posredstvom međunarodnih institucija poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda održavanje i poticanje rasta nacionalne ekonomije postalo je središnjim imperativom i mjerilom svake političke vlasti. Budućnost, nekoć horizont društvene transformacije, sada se pretvorila u status quo zadržavanja postojećih društvenih odnosa i trajnog business-as-usuala, učinivši veće demokratske zahvate u ekonomiju nezamislivima, a sve veću ekstrakciju vrijednosti kroz profit, privatizaciju i financijalizaciju prioritetnima.[14]

 

Seljački metabolizam i socijalistički egalitarizam u Hrvatskoj industrijalizaciji

Umjesto da pobožno odlazi na vrhove planina i do rijeka te ondje gradi postrojenja, kao kakve hramove na svetome tlu, kapital odnosi ono što mu je potrebno na mjesta gdje se proizvodnja većega viška vrijednosti može najbolje odvijati. Kapital proizvodi apstraktni prostor, kao matricu čvorova i arterija koji ne nastaju kroz svoja otkrivena biofizička svojstva, nego kroz kruženje samoga kapitala.

A. Malm, Fosilni kapital, 13. poglavlje

Domaći čitatelji kao stanovnici industrijaliziranog globalnog Sjevera sudjeluju i u štetnim posljedicama i razvojnim prednostima koje je globalna industrijalizacija na fosilnoj povijesnoj putanji donijela, ali bilježe i poučne prednosti alternativnog modernizacijskog procesa. Iako osiromašeno ratovima 1990-ih i popratnom pretvorbom društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju hrvatsko društvo početkom 21. stoljeća uživa visoku materijalnu razvijenost i razinu uključenosti u kulturnu sferu globalnog Sjevera, uz komparativno niži ekološki otisak.[15] Potonji je na prijelazu stoljeća bio netom na granici održivosti, dok je pred krizu 2009. godine više no dvostruko premašuje. Emisije ugljičnog dioksida iz hrvatske ekonomije, iako ukupno globalno zanemarive, po glavi stanovnika dvostruko su veće od pravedne i održive razine kojom bi se globalno zagrijavanje u ovom stoljeću ograničilo ispod 2°C. Hidroelektrane iz prošlog stoljeća te relativna nerazvijenost grijanja kućanstava temeljena na lokalnom šumskom drvetu osiguravaju zavidan udio energije iz obnovljivih izvora. No deindustrijalizacija nastala postsocijalističkom tranzicijom, i prateće smanjenje emisija CO2, zamijenjena je potrošačkom kulturom i integracijom u fosilno intenzivniji europski društveni metabolizam.

Ipak kao siromašnije, pa još i postsocijalističko, poluperiferno i podređeno kapitalističko društvo[16] obilježeno značajnim nejednakostima, i suvremeno hrvatsko društvo neopravdano je obilježeno objedinjujućom krivnjom antropocena i tehnodeterminističkog shvaćanja materijalnog razvoja. Stoga se u upoznavanju s povijesnim okolnostima i izborima koji su doveli do zaključavanja energetske i ideološke infrastrukture koja danas osigurava reprodukciju barem pet od sedam milijardi ljudi na planeti, ali i istodobno gura cjelokupno čovječanstvo prema ekološkom kolapsu valja zapitati koliko je u takvim izborima sudjelovala i hrvatska, južnoeuropska industrijska klasa. Zbog svojeg perifernog nasljeđa na razmeđu dvaju carstava od kojih jedno, Otomansko, gotovo i izbjegava transformaciju metaboličkog režima u industrijski, odgovor je manje nego što je slučaj s visoko industrijaliziranim društvima europskog Zapada. Hrvatska ulazi u jugoslavensku kraljevinu 1918. godine kao najrazvijenija pokrajina, ali i tada s manje od deset posto ne-seljačkog stanovništva i uglavnom ekstrakcijskom i osnovnom prehrambenom industrijom pogonjenom u znatnoj mjeri vodeničnom i hidroelektričnom snagom, uz parnu[17] te puno mišićnog ljudskog i životinjskog rada.

Sam industrijski pogon u tom trenutku je desetak puta manji od onoga u Britaniji cijelo stoljeće prije. Međutim razvio se bankarski sektor koji ima kapitala i interesa ulagati u daljnju industrijalizaciju na istim onim osnovama na kojima to čini i kapitalistička klasa u Britaniji iz Malmove analize. Dobar dio te kapitalističke klase nisu bili stanovnici tadašnje Hrvatske niti Jugoslavije, što je u kapitalističkom metaboličkom režimu značilo i da se veliki dio dobrobiti takve industrijalizacije nije dijelio među tadašnjim stanovnicima i stanovnicama Hrvatske. Štoviše, na području siromašnom ugljenom i slabije umreženom u europsku energetsko-transportnu mrežu, uz tada već dostupnu elektroenergetsku proizvodnju i distribuciju, značajan dio spomenute dobrobiti crpio se iz energije toka – vodenica i vodenih turbina. Istim se tokom koristilo i brojno seljačko stanovništvo za osnovu preradu prehrambenih sirovina i drvne mase. Ovime ne upućujemo na apsolutnu posebnost hrvatskog razvojnog puta, uglavnom određenog položajem u svjetskom sistemu i prednostima kasnijeg prihvata tehnologije, već na moguće alternativne povijesne putanje dominantnoj razvojnoj putanji globalnog fosilnog kapitalizma.

Malmova analiza pokazuje da primarni izvor energije nije glavni pokretač uspona fosilnog kapitala. U drugim društvenim odnosima, kakvi su vladali u maloj Hrvatskoj, i vodenični pogon mogao je ostati temeljnim pogoniteljem industrijalizacije. Bila bi to tehnološki, energetski i socijalno drugačija povijest, zasigurno bremenita vlastitim promašajima i štetnim utjecajima na okoliš, ali s bitno drugačijim društvenim metabolizmom – energetski i vlasnički. U Hrvatskoj stoga, kao perifernoj zoni Austro-Ugarske Monarhije koja se opire širenju kapitalističkih proizvodnih odnosa i preferira strogo kontrolirane manufakture, do kraja 19. stoljeća nema zapravo prave kapitalističke industrijalizacije, iako postoji organizirana protoindustrijska proizvodnja.[18]

Radnička društva u takvim se uvjetima mogu organizirati kao zastupnici interesa rada u spomenutom sukobu rada i kapitala, ali je cjelokupna radnička populacija manja od 6 posto i često organizirana oko prerade sirovina proizvedenih ili crpljenih izvan urbanih središta. Iako je iz perspektive Malmove analize, i pregovaračka moć takvih radnika mogla teoretski biti veća, u praksi je umanjena kolonijalnom pozicijom hrvatskog radništva naspram vlasnika kapitala iz središta monarhijskog centra. S vremenom, pod utjecajem i onodobne europske integracije i društveno-političkih promjena razvija se i politizirani radnički pokret sa socijalističkim zahtjevima pravednije raspodjele dobiti od industrijalizacije. Istovremeno se javljaju i štrajkovi u pojedinim tvornicama radi boljih uvjeta rada (dječji rad je često prisutan kao posebno jeftina radna snaga), viših primanja ili bolje organizacije proizvodnje. Ipak, u Hrvatskoj, u desetljećima na početku industrijalizacije teško možemo govoriti o prisili prelaska na parni pogon zbog sukoba rada i kapitala, jer su poduzeća pretežno mala, vezana uz izvore primarne sirovine, a ne samo pogona, a gradovi nisu veliki bazeni jeftine radne snage. Koliko god položaj radništva bio jednako nezahvalan u raspodjeli društvenog viška kao i u europskom industrijaliziranom centru, sam pritisak radničkih zahtjeva nije mogao značajno utjecati na učvršćivanje fosilnog izvora industrijskog pogona. Uslijed kvazikolonijalnog položaja naspram europskog centra svjetskog sistema, siromaštva fosilnih goriva i bogatstva biomase i energije vodenog toka, izostali su uvjeti koje Malm prikazuje kao nužne za potpunu dominaciju parnog pogona.

Nekoliko desetljeća i svjetski rat potom, nastupile su godine intenzivne socijalističke industrijalizacije u drugoj polovici 20. stoljeća. Iako temeljena na sudjelovanju u globalnom industrijskom razvoju tada već temeljenom na naftnoj tranziciji, te autarkična zbog razmeđa između kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka, ova industrijalizacija nema jeftinog pristupa kolonijalističkom izobilju fosilnih energenata iz globalnog Juga, i ideološki neprestano zastupa podizanje kvalitete života radnika i emancipaciju zajednice kroz obrazovanje, zdravstvo i kulturu paralelno s podizanjem produktivnosti industrijske proizvodnje.[19] Posebno se poziva na osvještavanje nestanka sukoba između radnika i strojeva, jer potonji nisu više sredstvo povećanja produktivnosti nauštrb radničkog udjela u diobi proizvedene vrijednosti. Na ovaj način može donositi i nešto drugačije povijesne izbore oko izvora i rasta industrijskog pogona. Opet, ne nužno zato što inherentno bolje promišlja globalne razvojne izazove (iako se jugoslavenski petogodišnji plan iz 1971. godine poziva na ekološka ograničenja beskonačnog ekonomskog rasta, uključujući i njegovog dominantnog fosilnog pogonitelja[20]), nego zato što iz specifične pozicije organizacije industrijaliziranog metabolizma uživa povoljniji omjer korištenja izvora energije i raspodjele ostvarenog viška vrijednosti isključivanjem borbe vlasnika kapitala i radnika kakvim Malm opisuje stanje u Britaniji od 18. stoljeća.

Na političkoj ekologiji i povijesti poluperifernog razvoja ostaje istražiti detaljne uspone i posrtanja te posljedice kolapsa ove alternativne razvojne paradigme uslijed kojeg dolazimo do spomenutog povoljnijeg, iako ne trenutno globalno pravednog i ekološki dugoročno održivog, omjera materijalnog razvoja i ekološkog otiska u postjugoslavenskim društvima. Važno je ponajprije uputiti poziv za takvim kvantitativnim istraživanjima omjera uloženog rada i energije, i raspoređene dobiti u različitim etapama industrijalizacije i različitim područjima, te kvalitativnom razumijevanju kulturoloških obrazaca koji ih omogućuju, održavaju ili osporavaju. Tako bismo zornije prikazali kulturološke obrasce koji nude alternativne pravce razvoja ili održavanja dobrobiti kompleksnih društava uz bitno manje ekološke poremećaje.[21] I ovdje, u Fosilnom kapitalu, nakon prikaza povijesnih koraka uzrokovanja postavljanja fosilnog pogona kao dominantnog pokretača industrijalizacije, Malm prelazi u sumarni pregled oblikovanja društvenih odnosa u zajednicama materijalno vezanim uz energiju toka, koja kao i na početku britanske industrijalizacije ne mora biti oskudna i prostorno nedostupna.

Društva slična seljačkim zajednicama vezanim uz vodenice, ali uz puno veću količinu energije, prepisuju volumen i protočnost vodenog resursa u svoje društvene strukture, uzdižući dobrobit cijele zajednice nad interesima nekolicine njezinih članova. Višestoljetna kultura opstanka poučava takve zajednice (primjerice u Egiptu u sklopu Otomanskog Carstva, kako uspoređuje Malm u ovoj knjizi) da djelovanje dobro pozicionirane nekolicine zaista pogađa opstanak cijele zajednice i da institucionalni mehanizmi upravljanja moraju djelovati u cilju uspostavljanja ravnoteže, a ne povećanja viška vrijednosti. Slične društvene strukture postoje i u predindustrijskom i početnom industrijskom razdoblju i na hrvatskom području i seljačkim društvenim zajednicama koje ga nastanjuju. Finese strukture društvenih odnosa potrebnih za upravljanje takvim zajedničkim energetskim dobrima dio su kulture na kojoj se modernizacijska alternativa dominantnom fosilnom narativu ostvaruje u 20. stoljeću.[22]

 

Sljedeća tranzicija

Tehnodeterminizam i imperativ rasta, dvije trenutno dominantne prizme na globalni društveni razvoj, nastale su tako iz momenata tranzicije u fosilnom kapitalizmu. Njihovi imperativi − ne dirajmo u rast i uzdajmo se u tehnološka rješenja − u velikoj mjeri određuju konceptualni okvir unutar kojeg zamišljamo izlaz iz škripca u kojem se danas nalazimo. Stoga ne čudi da suočene s klimatskim promjenama vodeće političke i razvojne institucije zagovaraju nimalo iznenađujuću viziju tzv. zelenog rasta. Sukus te vizije je da je kriza naprosto tehnološki izazov i ekonomska prilika: iako hitnost radikalne dekarbonizacije predstavlja prijetnju business-as-usualu, dekarbonizacija će otvoriti nove proizvodne sektore, stvoriti nova radna mjesta i naposljetku potaknuti rast. Međutim političke preporuke zagovaratelja zelenog rasta poput OECD-a ili Svjetske banke ne odgovaraju niti trenutnoj zbilji tranzicije na obnovljive izvore niti povijesnoj zbilji prethodnih energetskih tranzicija.

Vaclav Smil u detaljnim analizama prethodnih energetskih tranzicija pokazuje da su tranzicije u globalnim razmjerima u pravilu bile postepeni proces (Smil, 2016.). Ugljenu je trebalo 60 godina da prijeđe od 1 do 50  posto udjela u globalnoj energetskoj potrošnji, nafti 60 godina da dosegne jedva 40 posto, a plinu 55 godina da zastane na udjelu ispod 25 posto. Što je veća ukupna energetska potrošnja i što je veća prateća infrastruktura proizvodnje i distribucije to je tranzicija teža i sporija. S obzirom na trenutne razmjere globalne energetske potrošnje, prateće infrastrukture i prethodnih ulaganja u sektor fosilnih goriva ne čudi da obnovljivi izvori energije, unatoč ogromnim povećanjima u kapacitetima, zapravo jedva uspijevaju održati svoj udio, koji je trenutno ispod 5 posto.

Prelazak na obnovljive izvore energije temeljene na toku (suncu, vjetru, vodi) imperativ je održavanja dobrobiti industrijalizacije u kontekstu klimatskog škripca, ali postoji niz prepreka kojih moramo biti svjesni kod očekivanja instantne zamjene postojeće energetske infrastrukture i društvenih odnosa koji su uz nju vezani. Prvo, za razliku od napredaka u mikroračunalstvu koji su donedavno pratili ritam Mooreovog zakona,[23] inovacija i primjena obnovljivih izvora energije do sada je bila uglavnom linearan proces s postupnim napredovanjima. Drugo, postoje tehnološke, biofizičke i ekološke granice naglom povećanju kapaciteta energije iz vjetra, valova i biomase. Treće, inercija uslijed uloženih sredstava u postojeće energetske sisteme, stabilnost te infrastrukture i problemi s varijabilnošću toka obnovljivih izvora predstavljaju daljnji niz problema. Iz perspektive postojećeg kulturalnog i ekonomskog temelja energetskih tranzicija u fosilnom kapitalizmu, kakvo obrazlaže i Malm u ovoj knjizi, Smil smatra povećanja kapaciteta obnovljivih izvora energije po načelu “ratne ekonomije” ili “radne akcije” nedostatnim. “Čak i ako najodvažniji nacionalni ciljevi za brzu tranziciju na nove obnovljive izvore energije i budu ostvareni, fosilna goriva nastavit će dominirati globalnom ponudom primarne energije ne samo 2025. ili 2030. nego i dobrano do sredine 21. stoljeća”.[24] Koliko ugljičnog dioksida na taj način mogu dodati u atmosferu u prvoj polovici stoljeća[25] i kako rasporediti dobrobiti postignute takvim emisijama, ozbiljno je pitanje uz tehnološku tranziciju na obnovljive izvore.

Ako obnovljive izvore energije sagledamo iz perspektive ukupnih potreba da se zamjene fosilna goriva, jedino solarna energija doseže i preseže red veličine trenutnih energetskih potreba. Uspješna strategija tranzicije će stoga ponajviše ovisiti o razvoju metoda distribuirane i centralizirane proizvodnje solarne energije. Zabrinjavajuće je međutim da su globalna ulaganja u obnovljive izvore i nadasve u solarne panele u padu, nakon što su dosegla vrhunac 2011. godine. Za Malma ovo je dokaz činjenice da za razliku od energije zalihe, čija moć apstrakcije od prostora i vremena nudi priliku za fleksibilnu akumulaciju, velike korporacije poput BP-a, Shella, Boscha ili Siemensa ne vide previše ekonomskog interesa u energiji toka čija cijena naglo pada kako se više proizvodnih kapaciteta uključuje u infrastrukturu, i u kojoj dugoročno primarnu proizvodnu ulogu igra svima dostupna priroda, a ne društveno kontrolirani ljudski rad. Ako ćemo suditi prema ovim trendovima, zeleni rast mjeren ekonomskim aršinom ne doima se kao dovoljan rast.

I Smil stoga upozorava da bi iz perspektive zamjene fosilnih goriva obnovljivim izvorima energije valjalo preispitati i sam institucionalno konstruiran imperativ rasta. Najbrži način da se ubrza zamjena jest smanjivanjem ukupne potrošnje energije. Čim je manje energetske potrebe koju treba zamijeniti, zadaća zamjene je lakša. To je moguće ili povećanjem učinkovitosti iskorištavanja energije ili smanjenjem naših “energetskih očekivanja” (str. 238). Međutim dok najrazvijenije ekonomije bilježe vrlo skromno i nepostojano odvajanje ekonomskog rasta i emisija CO2, njihov emisijski intenzitet uglavnom je “izvezen” u Kinu kao središte globalne industrijske proizvodnje. Iako Kina ima vodeću ulogu u uvođenju novih kapaciteta obnovljivih izvora energije, ona se i dalje uglavnom oslanja na fosilna goriva, pogotovo prljavi ugljen, kako bi širila proizvodnju, infrastrukturu i prijevoz koji su i dalje uglavnom izvozno orijentirani. Malm, u zaključnom dijelu ove knjige, pokazuje da se ne radi o procesu koji je vođen potrebama potrošnje. Nisu potrošači odgovorni za njega niti ga naposljetku mogu dokinuti etičnom potrošnjom. Riječ je o procesu vođenom globaliziranim sistemom robne proizvodnje. Upravo tu treba usmjeriti zahtjev za smanjenjem “energetskih očekivanja”. Prema tome, ako nositelji političkih procesa žele ostvariti obećanja brze tranzicije na obnovljive izvore energije to možda ne iziskuje samo napuštanje imperativa rasta i prelazak na koordiniranu i plansku tranziciju, nego i ograničavanje širenja kapitala koje ne posustaje u povećanju globalnih emisija.

Proces planiranja i koordiniranja sljedeće tranzicije, koji bi trebao ništa manje do omogućiti opstanak čovječanstva na planetu koji se sve brže zagrijava, time je vraćen u prostor društvenih odnosa. Urgentnost i zahtjevnost zadataka pred koje su klimatske promjene stavile čovječanstvo ogolile su i tehnodeterminizam i ekonomiju rasta na to što jesu − historijski nastale strukture društvenog razvoja koje imaju djelatnu snagu iza kojih se kriju i odvijaju društveni antagonizmi. I u Hrvatskoj, maloj, rubnoj i ne pretjerano tehnološki razvijenoj ekonomiji, nagle klimatske promjene kao posljedica nastavka dosadašnje prakse fosilnog pogona pozivaju na to da ozbiljno promislimo cjelokupnu logiku kapitalističkog ekonomskog rasta baziranog na pokretnom i prostorno apstrahiranom energetskom izvoru i imperativu stvaranja viška vrijednosti kroz natjecanje s drugim posjednicima kapitala. Za veliki dio čovječanstva, upravo onaj koji će najviše osjetiti posljedice klimatskih promjena, visoke tehnologije i rast nisu neposredne društvene datosti. Ukazujući na to u kojoj mjeri su tehnodeterminizam i imperativ rasta historijski i regionalni fenomeni klimatske promjene povratak su povijesti. Na nama je da se okrenemo i suočimo s njom.

 

Mladen Domazet i Tomislav Medak

U Zagrebu i Coventryju, ožujak 2018.

 

[1] Wallerstein, I. 1979. The Capitalist World-Economy. Cambridge: Cambridge University Press.

[2] Za iscrpan pregled proširenja jednostavnog narativa antropocena, uključujući i Malmovo u ovoj knjizi, vidi Bonneuil, C & Fressoz, J-B. 2016. The Shock of the Anthropocene (pr. David Fernbach). London: Verso.

[3] Bonneuil, C & Fressoz, J-B. 2016. The Shock of the Anthropocene.

[4] Za ilustraciju zabrinutosti hrvatskog stanovništva te usporedbu s nekim europskim zemljama vidi Ančić, B., Puđak, J., Domazet, M. 2016. “Vidimo li klimatske promjene u Hrvatskoj? Istraživanje stavova o nekim od aspekata klimatskih promjena u hrvatskom društvu”. Hrvatski meteorološki časopis, 51: 27-45; te Krüger, O., Domazet, M., Dolenec, D., 2016. “Rejecting the Post-Political Response to Climate Change: Introducing the European Egalitarian Environmentalist”. Socijalna ekologija 25, 167–188.

[5] Malm. A. 2018.The Progress of This Storm: Nature and Society in a Warming World, London: Verso.

[6] Crutzen, P. J. i Stoermer, E. F. 2000. “The ‘Anthropocene'”, International Geosphere–Biosphere Programme (IGBP), izd. 41 (svibanj): 17–18.; Steffen, W. Grinevald, J., McNeill, J. i Crutzen, P. 2011. “The Anthropocene: Conceptual and Historical Perspectives”, Philosophical Transactions of the Royal Society A: Mathematical, Physical and Engineering Sciences 369 (1938): 842–67.

[7] Za pregled protuargumenata oslanjanju na tehnologije negativnih emisija ili geoinženjering globalne temperature vidi Anderson, K. i Peters, G. 2016. “The Trouble with Negative Emissions”, Science 354 (6309): 182–83.

[8] Meiksins Wood, E. 1982. “The Politics of Theory and the Concept of Class: E. P. Thompson and His Critics”. Studies in Political Economy 9 (1): 45–75.

[9] Marx, K. 1977. Rezultati neposrednog procesa proizvodnje: Rukopis neobjavljene Šeste glave Prve knjige “Kapitala”, Izdavački centar Komunist.

[10] Noble, D. F. 2011. Forces of Production. Transaction Publishers, 2011.

[11] Mitchell, T. 2011. Carbon Democracy: Political Power in the Age of Oil. London: Verso.

[12] Značaj je međunarodnog aspekta da se moglo raditi o različitim društvima, među kojima je teže stvoriti radničku solidarnost, ili je neka od njih lakše okarakterizirati kao ne-civilizirane elemente prirode zbog njihove specifične, necivilizirane, kulture. Usp. J. W. Moore. 2017. World accumulation & Planetary life, or, why capitalism will not survive until the ‘last tree is cut’, dostupno na: http://www.perc.org.uk/project_posts/world-accumulation-planetary-life-capitalism-will-not-survive-last-tree-cut/ (pristupljeno, ožujak 2018.).

[13] Mitchell, T. 2014. “Economentality: How the Future Entered Government”, Critical Inquiry 40 (4): 497–507.

[14] Misaoni iskorak iz društvene i tehnološke paradigme koja čini današnji gorući problem uz razumijevanje povijesnih kontingentnih izbora zahtjeva i prikladan pojmovni okvir lišen postojećih “misaonih nužnosti”. Takav okvir nudi i Odrast: pojmovnik za novu eru, prethodno izdanje iz ove serije. G. D’Alisa, F. Demaria i G. Kallis. (ur.) 2016. Odrast: Pojmovnik za novu eru. Zagreb: Fraktura i IPE.

[15] Domazet, M., Dolenec, D. i Ančić. B. 2012. We Need to Change: Mapping Croatia’s Potential for Sustainable Development. Zagreb: Heinrich Böll Stiftung − Croatia.

[16] V. Cvijanović. 2014. “Trajektorija režima akumulacije u Hrvatskoj”. U M. Kostanić (ur.) Dva desetljeća poslije kraja socijalizma. Zagreb: Centar za radničke studije.

[17] Šimončić-Bobetko, Z. 2005. Industrija Hrvatske 1918.−1941. godine. Zagreb: AGM.

[18] Cazi, J. n. d. Prva radnička društva u Hrvatskoj. Zagreb: Savez sindikata Jugoslavije – Republičko vijeće za Hrvatsku.

[19] Kardelj, E. 1954. Problemi naše socijalističke izgradnje. Beograd: Kultura.

[20] Oštrić, Z., 1992. “Ekološki pokreti u Jugoslaviji: Građa za proučavanje razdoblja 1971−1991.” Socijalna ekologija 1: 83–104.

[21] Za moguće institucionalne prijedloge i okvirne izračune projekcija prikladnih materijalnih troškova usp. Kish, K. i Quilley, S. 2017. “Wicked Dilemmas of Scale and Complexity in the Politics of Degrowth”, Ecological Economics 142: 306−317. Važno je međutim napomenuti da navedene analize nastaju u dominantnom ključu povezanosti materijalnog otiska i društvenog napretka čijem uzročnom poretku A. Malm oponira analizom u ovoj knjizi.

[22] Za povijesni pregled upravljanja zajedničkim dobrima i primjere iz Hrvatske i nekih zemalja bivše Jugoslavije vidi Tomašević, T., Horvat, V., Midžić, A., Dragšić, I., Dakić, M. 2018. Commons in South East Europe: Case of Croatia, Bosnia & Herzegovina and Macedonia. Zagreb: IPE.

[23] Mooreov zakon postulira da se gustoća integriranih sklopova na mikroprocesoru udvostručuje svakih 18 mjeseci. Iako povećanje mikroprocesorske snage više ne napreduje niti približno tom brzinom i Mooreov zakon više ne vrijedi, on danas predstavlja standard očekivanja od svakog procesa tehnološke promjene.

[24] Smil, V. 2016. Energy Transitions: Global and National Perspectives, 2nd Edition. Santa Barbara: ABC-CLIO.

[25] Za ukupno ograničenje globalne količine stakleničkih plinova koje možemo dodati u atmosferu unutar ovog stoljeća zadržavajući 50-postotne izglede za zaustavljanje rasta prosječne globalne temperature oko 2⁰C u odnosu na predindustrijsko razdoblje, kao i druge raspone emisija, izgleda i prosječnog porasta temperature vidi Anderson, K., i Bows. A. 2011. “Beyond ‘Dangerous’ Climate Change: Emission Scenarios for a New World.” Philosophical Transactions of the Royal Society A: Mathematical, Physical and Engineering Sciences 369 (1934.): 20–44.