Donosimo prijevod komentara Giorgiosa Kallisa na američki zakonodavni prijedlog Green new deala i bespredmetno suprotstavljanje takve politike i vizije odrasta na kakvom inzistira njegov proponent Robert Pollin. Komentar je izvorno objavljen 10.3.2019. na portalu Truthout, a prijevod objavljujemo uz dopuštenje autora i Truthouta.
Zakonodavni prijedlog Green new deala odvažan je desetogodišnji plan mobilizacije resursa kojim bi se emisije iz ekonomije Sjedinjenih Američkih Država svele na nulu. Upravo su takve smjele i ambiciozne intervencije nužne, kako u SAD-u tako i drugdje, ako želimo razbiti trenutnu lakomislenost oko klimatskog kolapsa. Znanstvenicima – poput ekonomista Roberta Pollina koji je proteklih godina održao ideju green new deala i stvorio znanstvenu osnovu za takav prijedlog – treba čestitati na trudu.
Pollin već godinama predlaže pojednostavljenu verziju green new deala – ulaganja 1,5 do 2% globalnog BDP-a na godišnjoj razini s ciljem povećanja energetske učinkovitosti i šire primjene obnovljivih izvora energije. Stoga bi ovo za njega trebao biti slavodobitni trenutak jer je njegova ideja prigrljena i trenutak da doprinese razradom konkretnih elemenata. Međutim, Pollin se odlučio usredotočiti na razlike između svog prijedloga i “agende odrasta”, karakterizirajući je “krajnje nerealističnom” – u najboljem slučaju gubljenjem vremena za ljevicu, a u najgorem i opasno antisocijalnom agendom. Premda ovo nije čas u kojem bi trebali ulaziti u sitne razlike, Pollinovo inzistiranje protiv odrasta ipak je produktivno na način na koji on ni ne naslućuje. Ono nam, naime, jasno razotkriva slabu točku narativa o green new dealu, a to je da green new deal – ako ga ne formuliramo oprezno – lako može završiti u reproduciranju hegemone ideologije kapitalističkog rasta, a koji je upravo doveo do problema klimatskih promjena.
Za početak, Pollin nigdje ne objašnjava zašto je rast nužan element njegovog prijedloga. Nije jasno što ga sili na tvrdnju da će green new deal biti dobar za rast, namjesto da se naprosto zalaže za smanjivanje stakleničkih emisija uz zadovoljavanje potreba i poticanje dobrobiti. Jedini razlog za preferiranje rasta koji navodi jest taj da će “više razine BDP-a isto tako značiti više razine ulaganja koja će se moći usmjeriti u projekte čiste energije.” Ako Pollin ozbiljno misli da dijeli “vrijednosti i zabrinutosti zagovornika odrasta”, onda bi jednostavno mogao prilagoditi svoj model i odrediti fiksnu količinu ulaganja (bez obzira na BDP) koje bi rezultiralo istom dekarbonizacijom. Naime, više razine BDP-a neće samo dovesti do većih ulaganja u čiste tehnologije nego i do većih ulaganja u prljave tehnologije – jer većina ulaganja odlazi u prljave tehnologije. Porast BDP-a od 1% rezultira povećanjem emisija CO2 od 0,5% do 0,8% i to je statistički maksimalno snažna korelacija (ulaganja u čiste tehnologije statistički još uvijek nemaju značajniji učinak na emisije iako se to može i mora izmijeniti u budućnosti). Ako nastavimo rasti stopom od 3% godišnje, do 2043. globalna ekonomija bit će dvostruko veća no što je danas. Dovoljno je teško zamisliti kako u vrlo kratkom roku proizvesti infrastrukturu baziranu na obnovljivoj energiji za postojeću ekonomiju a kamoli za ekonomiju koja će biti dvostruko veća. Što je manji naš ukupni ekonomski proizvod, to će lakša biti tranzicija.
Pollin je možda odlučio staviti naglasak na rast jer su new dealovi usmjereni na rast. Međutim, green new deal ne mora biti nalik starim new dealovima. Pollin čak ni ne sugerira da se taj program ulaganja mora financirati iz proračunskog zaduživanja, niti da je riječ o kratkoročnom fiskalnom stimulusu, koje će se trebati otplatiti rastom. Ulaganje na razini od 2% BDP-a ne iziskuje potrošnju iz proračunskog zaduživanja – pod uvjetom da postoji politička volja, takav program može se financirati preusmjeravanjem ulaganja iz prljavih tehnologija i društveno beskorisnih svrha (a takvih je mnogo, počev od naoružanja). Ako nema dodatne potrošnje i zaduživanja, onda nema potrebe da se stimulira rast kako bi ih se otplatilo.
Na nekim mjestima u članku u New Left Reviewu Pollin kao da želi sugerirati da je rast ishod njegovog prijedloga, a ne cilj ili preduvjet. Tvrdi da “iz perspektive ekonomskog računanja” rast ulaganja u obnovljive energije “doprinosi povećanju BDP-a”. Ali iz perspektive računanja, bez potrošnje iz proračunskog zaduživanja nema razloga zašto bi program ulaganja u čiste tehnologije rezultirao rastom, jer 2% koje će se izdvajati za obnovljive izvore energije ionako bi išlo u neka druga ulaganja.
K tome, ekonomski sistem nije samo računovodstvena konvencija. Bez problema možemo zamisliti da trošimo ogromne novce na iskopavanje i zatrpavanje rupa – to bi bio privremeni fiskalni stimulus u razdoblju niske likvidnosti i niske potražnje, ali ne bi bio recept za održiv rast. Pollin u svom tekstu, međutim, ističe da “izgradnja zelene ekonomije znači više radno-intenzivnih aktivnosti” i da privatni sektor ne ulaže u obnovljive izvore energije jer imaju niske profitne marže. Prebacivanje financijskih resursa iz visoko-produktivnih i visoko-profitnih sektora na nisko-produktivne nije recept za rast. Također, energetska produktivnost obnovljivih izvora energije niža je od energetske produktivnosti fosilnih goriva. Nije izgledno da će ekonomija niske produktivnosti, niskih profita i niže iskoristive energije biti veća i rastuća ekonomija. I to je dobro, jer naš bi prioritet u ovom trenutku trebala biti dekarbonizacija, a ne ekonomski rast. Ali Pollin bespotrebno veže prvo uz drugo.
Možda je Pollin u pravu, a ja u krivu. Možda će program velikih ulaganja u čistu energiju na kraju imati za ishod stimuliranje rasta. Međutim, pogrešno je prodavati program stabilizacije klime obećanjem rasta. Što ako on neće rezultirati rastom? Hoćemo li odustati od dekarbonizacije? A budući da klimatske promjene nisu jedini problem s rastom, postoje dobri razlozi zašto si ne možemo priuštiti više rasta, čak i kad bi bio na solarni pogon.
Ekonomisti tipično opravdavaju rast siromaštvom ili stabilnošću. Pollinova je inovacija da ga opravdava sprečavanjem klimatskih promjena. I to dolazi od nekoga tko inače jasno vidi iracionalnost neprestanog rasta.
Kumulativni rast ono je što marksistički geograf David Harvey naziva “lošom beskonačnošću”. Za Harveyja, imperativ kapitalizma za kumulativnim rastom najsmrtonosnije je od njegovih proturječja. Harvey ukazuje na iracionalnost očekivanja da se potražnja, ulaganja i profiti udvostruče svake 24 godine (koliko je potrebno za udvostručavanje prema godišnjoj stopi rasta od 3%), učetverostruči svakih 48 godina, uosmerostruči svake 72 godine – i tako ad infinitum i ad absurdum.
Razmotrimo sljedeću činjenicu: 65% antropogeničkih emisija dolazi od fosilnih goriva. Ostalih 35% dolazi od drugih stvari kao što su promjena korištenja zemljišta [land-use change], degradacija tla, odlagališta otpada, industrijski uzgoj mesa, cement i proizvodnja plastike. Čak i ako se energetski miks promijeni tako da postane 100% čist, a pritom nastavimo s udvostručavanjem ekonomije svakih 24 godine, vrlo brzo bismo se vratili na trenutnu razinu emisija. Upravo je to iracionalnost nastojanja da se održi kumulativni rast.
Klimatski kolaps sada prijeti da stane na kraj tom apsurdu. Ali problem nije samo s klimom – i gubitak bioraznolikosti kroz masovno izumiranje vrsta, promjena korištenja zemljišta i iscrpljivanje resursa direktno su vezani uz ekonomski rast. Iako Pollin tvrdi suprotno, “apsolutno razdvajanje” ili barem smanjenje učinaka ekonomskog rasta na okoliš se ne događa.
Tlapnja je misliti da postoji jedan tip neoliberalnog rasta koji je loš i drugi tip rasta koji je uključiv, progresivan, čist itd. Rast je integrirani proces, i bez obzira na to što ideolozi rasta tvrdili, nema dokaza da možemo poticati rast ekonomije selektivnim porastom “dobara” i smanjivanjem “šteta”. Naoružanje, reklamiranje, fosilna goriva, planirano zastarijevanje i otpad svake vrste integralni su dio kapitalističkog rasta. Od svojih početaka u kolonijalnoj Britaniji, rast je bio pogonjen nejednakom razmjenom rada i resursa između imperijalnih centara i unutarnjih i vanjskih periferija. Rast zahtijeva ulaganje viška u stvaranje još više viška. A taj višak stvoren je eksploatacijom nadničkog rada i prisvajanjem neplaćenog rada žena, migrantskih radnika i prirode. Prebacivanje troškova u prostoru i vremenu isto je tako bitno. Dostupnost jeftinog rada i resursa od vitalnog je značaja za ekonomski rast, jer ako ulazni troškovi postanu visoki, ekonomija usporava.
Pollin tvrdi da je rast zastao jer je neoliberalizam kao prioritet postavio interese bogatih. Brutalni rezovi uslijed politika strukturne prilagodbe i neoliberalnih politika štednje, međutim, uvijek su provođeni u ime rasta. Obećanje rasta donijelo je socijalni mir koji je trebao neoliberalnom projektu. Čak i ako je stvarni ishod bio koncentracija bogatstva uz slabašne stope rasta, to nam ipak nešto korisno govori o opasnostima “politika rasta”.
Pollin tvrdi da si ne možemo priuštiti snatrenje o mogućnosti drugačijeg svijeta, ne sada – jer klimatske promjene zahtijevaju hitno djelovanje, a mi “nemamo taj luksuz da možemo gubiti vrijeme na velika globalna nastojanja da se izborimo za nedostižne ciljeve”. Traži da prihvatimo da je jedina opcija kapitalizam, i da je dovođenje u pitanje kapitalizma i njegove tendencije rasta luksuzno gubljenje vremena. Međutim, trebamo se upitati ako ne sada, onda kada?
Erik Swyngedouw upozorio je na depolitizirajuću tendenciju reduciranja problema na emisije ugljičnog dioksida – to jest, reduciranja svake politike samo na pitanje njenog učinka na emisije, pogotovo kada je to praćeno zahtjevima za hitnim djelovanjem. Istina, klimatske promjene jesu ogroman problem, ali nisu jedini problem zbog kojeg bismo trebali zaustaviti sva druga nastojanja. Niti su nekakav izolirani problem za koji postoji tehnološko rješenje – one su simptom šireg sistema koji ih uzrokuje. Pollinovo reduciranje klimatskih promjena na pitanje investicijskog instant-rješenja privlačno je jer čini problem savladivim. Međutim, klimatske promjene nisu tehnološki problem. Klimatske promjene su politički problem, u stvarnom smislu te riječi, dakle problem koji uključuje suprotstavljene vizije u kakvom svijetu želimo živjeti.
Pollin je opravdano zabrinut da bi agenda odrasta uključivala i smanjivanje BDP-a, što bi rezultiralo nizom problema – ne ponajmanje povećanjem siromaštva, nejednakošću, dugovima, politikom štednje itd. Bili bi ludi kada bismo zanemarili te rizike. U kapitalističkoj ekonomiji koja mora rasti ili propasti, rast je fundamentalni uvjet stabilnosti sistema. Međutim, rast je također eksploativan i autodestruktivan. Moramo li zauvijek podržavati kapitalizam samo zato što je kapitalizam koji se urušava gori za radnike od kapitalizma koji funkcionira?
Mi koji pišemo o odrastu ne zagovaramo namjerno smanjivanje BDP-a (mi smo prvi koji ćemo kritizirati BDP jer miješa “dobra” i “štete” i ne uračunava neplaćeni rad). Možda je Pollin zbunjen time što mi doista tvrdimo da činiti ono što je ekološki i socijalno ispravno vrlo vjerojatno dovodi do usporavanja ekonomije prema mjerilu BDP-a. Ili time što tvrdimo da bi se određeni sektori u postojećem ekonomskom sistemu koji su središnji za njegovu ekspanziju – primjerice, naoružanje, reklamiranje, nepotrebna potrošačka dobra, financijske spekulacije itd. – trebali smanjiti. S obzirom na to u kojoj je mjeri kapitalistička ekonomija vezana uz rast, postavlja se pitanje kako, ili pod kojim uvjetima bismo uopće mogli osigurati ljudsku dobrobit i jednakost bez rasta? To je pitanje koje iziskuje ogromni istraživački pothvat, uključujući izradu ekonomskih modela, historijskih i etnografskih studija, kao i procjenu potencijala za institucionalne reforme poput dijeljenja radnog mjesta, zajamčenog temeljnog dohotka ili ograničenja maksimalnog dohotka.[1] To je također političko pitanje za ljevicu: izgraditi kapacitete za razdvajanje dobrobiti od rasta.
Pollin tvrdi da oni koji se bave odrastom ne nude konkretan program protiv klimatskih promjena. Govoreći u vlastito ime, držim da ne trebam ništa dodati već odličnim prijedlozima koje su ponudili sȃm Pollin, Naomi Klein i mnogi, mnogi drugi. Problem klimatskih promjena nije u tome da nemamo ideja što nam je činiti. Problem je u tome što to ne činimo. A ono što mi iz perspektive odrasta nudimo jest drugačija dijagnoza zašto to ne činimo. Tvrdimo da je to zato što postoji fundamentalna neuskladivost težnje kapitalizma za rastom i mjera kojima bi se ublažile klimatske promjene. Dobre klimatske politike ne usvajaju se zbog posljedica koje bi imale po rast, a istodobno rast poništava svaki napredak ostvaren obnovljivim izvorima energije. Naš doprinos je u tome da otvorimo razgovor o alternativama rastu.
U zajednici onih koji se bave klimatskim promjenama različiti ljudi imaju različite omiljene ideje. Neki zagovaraju porez na stakleničke emisije, dok drugi zagovaraju dividendu na emisije (porez koji se vraća kao temeljni dohodak). Neki žele zelene obveznice, drugi Green New Deal. Možemo mirno reći da će sve te ideje biti nužne ako želimo dekarbonizirati ekonomiju povijesno neviđeno brzom promjenom kakva je potrebna. Ali dekarbonizacija nije samo pitanje dodavanja u energetski miks energije sunca i vjetra – ono je i pitanje izbacivanja fosilnih goriva. A to podjednako iziskuje zakonodavne promjene i političku odlučnost koliko i borbu za zaustavljanje projekata eksploatacije fosilnih goriva, zatvaranje ugljenokopa i povlačenje ulaganja u naftne kompanije.
Pollin sugerira da je ulaganje od 2% u čistu energiju i energetsku učinkovitost već dostatno, ali postoje dobri razlozi zašto bismo trebali biti skeptični prema toj tvrdnji. Iako bi mi bilo drago da je Pollin u pravu, čitao sam i druge istaknute klimatologe i inženjere koji su za razliku od Pollina bitno rezerviraniji prema izglednosti stopostotnog prelaska na obnovljive izvore energije. Tu su problemi s nepostojanošću sunca i vjetra i potrebama za ogromnim kapacitetima pohranjivanja energije (pohranjivanje u formi hidroelektrične energije, kao jedno od glavnih rješenja koje se predviđa, iziskivalo bi drastično zagrađivanje branama preostalih rijeka – što bi bila prava ekološka noćna mora). Tu su emisije iz goriva koje je potrebno da se napravi tranzicija na obnovljive izvore i koje možda već same probijaju preostali budžet dopuštenih emisija. Tu su rijetki minerali potrebni za konstrukciju solarnih panela i baterija, minerali kojih je malo ostalo u zalihama i koje se dobiva iz područja i zajednica koje već pate zbog naše nezasitnosti za sirovinama. Tu je pitanje korištenja zemljišta i utjecaja na krajolike. Kao što je često slučaj u raspravama tehničkog karaktera, Pollin preferira one podatke koji govore u korist njegovog argumenta. No pretpostavljam da bi se složio da je opća slika u najmanju ruku komplicirana i neizvjesna.
Ne želim biti skeptik u trenutnom političkom kontekstu kada obnovljivi izvori energije biju neizglednu bitku protiv lobija koji zagovaraju fosilna goriva i nuklearnu energiju. Bilo bi mi drago kada bi budućnost stopostotnog prelaska na obnovljive izvore energije bila moguća i kad bi bila tako bezopasna kako je zamišlja Pollin. Međutim, iskustvo nekih ranijih tehnoloških instant-rješenja poučava nas da budemo oprezni, kako zbog neispunjenih obećanja tako i zbog popratnih učinaka i nepredviđenih troškova. Kad ekološki i društveni troškovi obnovljivih izvora energije i ne bi bili tako visoki kao što misle neki skeptici, oni svakako nisu nepostojeći – a s kumulativnim rastom čak i neznatan učinak raste prema beskonačnosti. Što je niža razina potrošnje energije i što je manja ekonomija, to ju je jednostavnije dekarbonizirati i manji su popratni učinci koji će nastati po putu. Netko tko je zabrinut za klimu i okoliš nema razloga zagovarati rast.
Nadalje, Pollin ne nudi nikakav dokaz da će veličina ulaganja koja predlaže biti dostatna. Istina, nije bilo ulaganja takvih razmjera u prošlosti, tako da je teško procijeniti njihove potencijalne učinke. Tijekom predizborne kampanje, predsjednički kandidat Obama obećao je 150 milijardi dolara kroz razdoblje od 10 godina. Godine 2009. Zakon o američkom oporavku i ponovnim ulaganjima osigurao je 90 milijardi dolara fiskalnog stimulusa za strateška ulaganja u čistu energiju i porezne poticaje kako bi se potaklo stvaranje radnih mjesta i primjena niskougljičnih tehnologija, obećavajući da će privući dodatnih 150 milijardi dolara iz privatnog i nefederalnog kapitala za ulaganja u čistu energiju. Emisije od fosilnih goriva opale su za 11% u razdoblju od 2007. do 2013., međutim to nije bila posljedica porasta obnovljivih izvora energije (unatoč utrostručavanju proizvodnje energije iz vjetra i utridesetorostručavanju proizvodnje solarne energije tijekom Obaminog mandata), nego popratni učinak recesije, visokih cijena goriva i, u manjoj mjeri, prebacivanja s ugljena na prirodni plin.
Godine 2009. Južna Koreja najavila je Plan green new deala s ciljem stvaranja radnih mjesta: 38,1 milijardi dolara koje su kroz razdoblje od četiri godine uložene u ekološke projekte kako bi se potakao slabašan ekonomski rast i stvorilo milijun radnih mjesta. Korejske emisije 2014. bile su 15% veće u usporedbi s 2008. Pollin spominje Njemačku kao “najuspješniju naprednu ekonomiju u razvoju sistema baziranog na čistoj energiji”. Njemačke emisije 2014. gotovo se nisu izmijenile u odnosu na 2009. Od 1992. pale su za 20%, ali do toga je došlo zbog urušavanja industrije u Istočnoj Njemačkoj. Unatoč tome, kad se usporedi emisije po glavi stanovnika, one su 80% više od svjetskog prosjeka. Kad bi čitav svijet trošio koliko i Njemačka, koja predstavlja “uspješan” slučaj, ne samo da globalne emisije ne bi pale nego bi se skoro udvostručile.
Naomi Klein napisala je da klimatske promjene “mijenjanju sve”. Pollin nam pak govori da ne trebamo mijenjati ništa, izuzev tih 2% BDP-a. Nastavit ćemo jesti govedinu, voziti se automobilima do naših kuća u predgrađima, letjeti helikopterima i mlažnjacima – samo s tom razlikom da će sve to biti pogonjeno čistom energijom. Bez da ponovno ulazim u raspravu oko činjenične podloge i ostvarivosti te vizije, valja istaknuti da to ljudima ni intuitivno nema smisla, a nema im smisla jer ne treba biti znanstvenik da bi se shvatilo koliko naš današnji stil života ovisi o fosilnim gorivima. Oni koji poriču klimatske promjene svjesni su toga – kao i oni koji se bore za klimatsku pravdu. Da bismo zaustavili klimatske promjene ne samo da moramo učiniti proizvodnju čistom nego moramo i smanjiti i transformirati potrošnju. Potrebni su nam besplatan javni prijevoz, novi režim ishrane, veća gustoća naseljenosti gdje obitavamo i radimo, financijski dostupno stanovanje blizu radnog mjesta, hrana uzgajana bliže mjestu konzumacije, smanjivanje radnog vremena i vremena provedenog u putovanju, niskoenergetski načini života i zadovoljstva, ograničenja ekscesivnih prihoda i razmetljive potrošnje. Green new deal nema cilj boriti se samo protiv klimatskih promjena – riječ je o zelenoj lijevoj agendi koju bismo trebali sprovesti i kada ne bi bilo klimatskih promjena. A moramo je sprovesti neovisno o tome je li ona “dobra za ekonomiju”, nego zato što stavljamo ljude ispred ekonomije.
Zakonodavni prijedlog Green new deala ide u pravom smjeru i razlike naspram Pollinovog uže postavljenog prijedloga govore mnogo i bliže su mojim tvrdnjama. Taj prijedlog ne samo da alocira sredstva za obnovljivu energiju nego i za zdravstvenu, stambenu i okolišnu infrastrukturu. Predviđa mjere ekonomske sigurnosti, slične jamstvu zaposlenja i temeljnom dohotku[2] – mjere koje će biti ključne ako želimo osigurati dobrobit bez rasta. Istina, zakonodavni prijedlog ne govori izravno o post-rastu ili od-rastu, i ne dovodi izravno u pitanje prevladavajuće obrasce potrošnje koliko bih to želio ja koji govorim iz akademske pozicije i koji nisam uključen u parlamentarnu politiku – ali potrošnja bi se zacijelo morala također promijeniti ako bi se javne usluge proširile u mjeri u kojoj to predviđa prijedlog. Ali, i to je bitno, za razliku od Pollina, zakonodavni prijedlog ne naglašava rast niti opravdava plan rastom.
Stoga je Pollinovo inzistiranje na razlikama između odrasta i green new deala zastarjelo i nepotrebno. Pollinov članak nosi naslov “Odrast protiv green new deala”. Možda je vrijeme da prestanemo izmišljati uvijek neko novo unutarnje “protiv” i prionemo na težak zadatak izgradnje nekih novih “i”. Kako bi bilo: odrast i green new deal? Protivnik s kojim smo suočeni velik je i stoga trebamo nova savezništva, a ne nove podjele.
Autor se zahvaljuje Jasonu Hickelu i Davidu Ravensbergenu na komentarima i sugestijama na raniju verziju ovog ogleda.
Copyright: Truthout.org. Objavljeno uz dopuštenje.
Preveo: Tomislav Medak
[1] Detaljnije o ovim reformama možete saznati u poglavljima “32: Dijeljenje posla” i “42: Osnovni i maksimalni dohodak” u knjizi Odrast: Pojmovnik za novu eru, Fraktura i Institut za političku ekologiju, Zagreb, 2016. Op. prev.
[2] Detaljnije o jamstvu zaposlenja i temeljnom dohotku možete saznati u poglavljima “36: Jamstvo zaposlenja” i “42: Osnovni i maksimalni dohodak”, ibidem. Op. prev.
