Dejan Jović: “Postoji veći strah od promjena nego želja za njima”

Dejan Jović: “Postoji veći strah od promjena nego želja za njima”

Razgovor se odvio tijekom Zelene akademije 2016. i dio je serije intervjua koju je vodio Bartul Čović. Dejan Jović profesor je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a na akademiji je sudjelovao u početnoj diskusiji “Tipping points: what, where, when and who?”.

BARTUL ČOVIĆ: U Hrvatskoj politici prevladava krupan državotvorni-nacionalistički konsenzus, to dijelom dokazuje i otkaz kojeg ste vi dobili u uredu Ive Josipovića nakon propitivanja legitimnosti referenduma o neovisnosti 1990. godine. Kada danas u Hrvatskoj govorimo o parlamentarnoj politici, možemo li govoriti o podjeli na ljevicu i desnicu ili samo o različitim varijantama tuđmanističke desnice?

DEJAN JOVIĆ: Radi se o dosta kompleksnom pitanju. Do ulaska u Europsku Uniju 2013. godine u Hrvatskoj se vodio jedan tip politike, a drugi tip politike nakon tog razdoblja još uvijek se rađa i pitanje je hoće li se uspjeti pojaviti i do kraja oblikovati ili ćemo se vratiti na prijašnji model. Taj model prije 2013. bio je utemeljen na ideji da postoji jedan veliki nacionalni cilj oko kojega se HDZ i SDP, ili tko god da je bio vodeći u opoziciji kao što je nekada to bio HSLS, dogovaraju. Obje strane podržavaju taj cilj, a tako i narativ oko tog cilja. Prihvaća se da se sve razlike u ekonomskim programima i interpretacijama prošlosti stave u drugi plan. To je funkcioniralo oko tri velika cilja, jedan je bio nezavisnost, drugi je bio reintegracija teritorija, ali ne i ljudi, a treći je bio ulazak u EU i NATO. Međutim, kada je zemlja ušla u EU došao je u pitanje taj stari konsenzus između HDZ-a i SDP-a zato što više nije moguće zamisliti novi veliki cilj koji bi ih ujedinio. Postoje pokušaji, Kolinda Grabar-Kitarović govori o zajedništvu, Ivo Josipović govorio je o novom Ustavu i potrebi da se ujedinimo zbog ekonomskih reformi, ali ništa od toga nije dovoljno uvjerljivo. Dva su moguća načina za ujedinjenje, jedan je stalno konstruiranje ili potpuno izmišljanje vanjskih ili unutarnjih neprijatelja što HDZ radi da bi održao svoju poziciju i opravdao svoju ulogu. Drugi način je ujedinjenje protiv treće opcije u hrvatskoj politici. Stoga od pojave Karamarka u hrvatskoj politici svjedočimo istovremenom fenomenu polarizacije i pluralizacije broja aktera.

Polarizaciji svjedočimo zbog toga što one stvari koje kao posljedica konsenzusa nisu bile u centru pažnje do 2013. sada izlaze na vidjelo. Zato imamo obnovu ideološke priče. Mislim da između HDZ-a i SDP-a ne treba u potpunosti staviti znak jednakosti. SDP prvenstveno odgovara na HDZ koji je glavni generator ideologizacije. HDZ je ostvario svoje glavne političke ideje, prije svega etnički homogenu, da ne kažem etnički čistu, samostalnu državu i nije pretrpio ikakve sankcije. Sada se postavlja pitanje – što činiti dalje? Koji je novi program HDZ-a? HDZ je do sada bio mješavina nacionalizma i klijentelizma. Pitanje je može li se nastaviti s nacionalizmom u uvjetima u kojima ne postoji opasnost po opstanak Hrvatske. Dolazi nova generacija ljudi kojima te priče iz devedestih nisu bliske, također mi se čini da u novim generacijama nema toliko entuzijazma za nacionalističku politiku nego ga treba generirati. Što se tiče izazivača oni su uvijek bili tu ali nisu uspjeli slomiti tu staru paradigmu. Mislim da je u Hrvatskoj politici jedno od ključnih pitanja hoćemo li poći putem Slovenije. U Sloveniji se desio kolaps političkog sistema, nakon čega Miro Cerar dolazi niotkuda i dovodi u pitanje tradicionalne političke stranke. Mislim da su i HDZ i SDP svjesni te mogućnosti, te da će se nastojati vratiti u politiku konsenzusa ili orijentirati prema politici polarizacije.

U Hrvatskoj, a i u zemljama u susjedstvu poput Srbije, svjedočimo uzletu reformatorskog diskursa koji svaku vrstu podjela među stanovništvom gura u drugi plan, a u prvi plan ističe što hitnije provođenje reformi koje nisu čvrsto definirane. U čemu treba tražiti uzroke uspješnosti reformatorskog diskursa i razloge iz kojih u njega nade polaže toliko velik dio glasačkog tijela, koliko god “reforme” bile nedefinirane i nejasne?

Čudim se političarima koji inzistiraju na riječi “reforme”. Ta riječ je vrlo stara u našem političkom diskursu. Politiku pamtim od sredine sedamdesetih godina kada sam bio dječak. Od tada se ne mogu sjetiti razdoblja u kojem se nije govorilo o reformama. “Reforme” i “kriza” su riječi koje su uvijek bile tu. Čini mi se da nikada nije postojala želja za velikim promjenama, ljudi pričaju o reformama, ali pitanje je koliko ih žele. Naša društva, hrvatsko i srpsko, prilično su konzervativna. Postoji veći strah od promjena nego želja za njima. Izistira se na statusu quo ili se odlazi u nostalgiju, stalno se nastoji vraćati u nekakvo “zlatno doba”. Ne govorim samo o nostalgiji za vremenim socijalizma ili čak NDH. Ulazak u EU u dnevnim novinama je prikazan kao “povratak u Europu”. Ideja povratka jača je od ideje iskoraka. Isto je i na simboličkoj razini. Pogledajte kako izgledaju nacionalni simboli Hrvatske i Srbije, obje imaju krunu na nacionalnoj zastavi. Potpuno je nejasno zašto Hrvatska i Srbija kao Republike ističu krune. Hrvatska i Srbija su imale izvrsnu priliku da se predstave kao najmlađe europske zemlje te da grade svoj imidž na ideji da su one nešto sasvim novo što nema veze s prošlošću. Međutim, zbog političkih vodstava koja su bila izrazito konzervativna, odlučile su se vratiti u prošlost.

Zato sam skeptičan kada se govori o “reformama”, poltičari ih spominju zato što na zapadu i u EU to vole čuti. Za vrijeme Ive Sanadera mnoge reforme su započete, međutim, nakon ulaska u EU vidjeli smo da se društvo nije toliko transformiralo koliko smo mislili da jest. Nakon 25 godina tranzicije, u kojima se cijelo vrijeme govori o reformiranju, dobivate političku opciju poput Mosta koja kaže “trebaju nam reforme”. Na tome možete vidjeti koliko je navodna transformacija društva krhka. Vučić u Srbiji igra ulogu kakvu je nekada u Hrvatskoj igrao Ivo Sanader, netko s desnice tko će zaustaviti napade na europski kurs. Desnica to može, ljevica ne može jer u tom slučaju se odmah “dižu šatori”. Međutim, nisam siguran da Vučić želi reformirati srpsko društvo i gotovo sam siguran da će, kada uđe u EU, Srbija doživjeti potonuće u retrogradni nacionalizam i polarizaciju. Te zemlje nisu same krive, proces ulaženja u EU je frustrirajuć. Zemlje znaju da mnoge od zahtjeva koje EU postavlja ne mogu ispuniti, nego glume da ih ispunjavaju. Europa postavlja sve više i više nerealne zahtjeve. Zemlje poput Srbije odgovaraju na način da samo formalno ispune te zahtjeve ili nastoje prevariti EU. Problem je u nerealnosti zahtjeva koje postavlja Europska Unija.

Foto: Mirela Šavrljuga

S obzirom da ste spomenuli nacionalistički simbolički korpus u današnjim državnim simbolima, mislite da povijesni revizionizam igra značajnu ulogu kao savezni današnjih političkih elita?

Svaki nacionalizam je mitotvoran, svaki nacionalizam prije svega stvara mitove. Stvara ih na način da vrlo selektivno bira elemente iz prošlosti i ističe samo one koje mu odgovaraju, s druge strane zaboravlja i namjerno briše ne samo kolektivno i službeno sjećanje, već i privatno sjećanje građana na njihove živote od ranije. Imate situaciju u kojoj se ljudi ne sjećaju događaja koji se ne ističu ili za koje znaju da ih nije oportuno isticati u javnom prostoru. Imate mnoge ljude koji tvrde da nikada nisu bili lojalni Jugoslaviji, da nikada nisu bili članovi Partije ili da su uvijek htjeli nezavisnu Hrvatsku.

Osim toga, nezavisnost država se puno češće ostvaruje time da stare države propadnu a onda narodi ostanu nezavisni, a ne da imaju svoju želju. Ispitivanja javnog mijenja oko izbora 1990. godine koja sam u zadnje vrijeme citirao pokazuju da je oko 12% ljudi tada reklo da želi nezavisnu Hrvatsku bez obzira na ishod jugoslavenske krize i bez obzira na druge. Većina drugih je bila za neki oblik konfederacije ili očuvanje statusa quo, a dio je bio za još veću centralizaciju i integraciju Jugoslavije. U sadašnjoj uspomeni nemate ništa od toga i ljudi su šokirani kada im pokažete njihove vlastite iskaze i mnogi nisu spremni to prihvatiti. Lažiraju vlastitu povijest i vlastiti CV. To rade zbog pritiska od strane mitotvoraca koji žele falsificirati prošlost i koji stoga svaku činjenicu koja im ne odgovara doživljavaju kao prijetnju, kao rušenje temelja države.

Definitivno je na djelu proces stvaranja mitova i stvaranja drugačije slike o prošlosti. Dosta zanimljivim mi se čini to s koliko se agresije reagira na svako vraćanje nazad i oslobođenje osobe od okova te lažne slike. Napad na mitove smatra se napdom na temelje države, a zašto? Upravo zato što mit i jest temelj države. Neki moji studenti danas Jugoslaviju doživljavaju kao neku vrstu Europske Unije. Imaju sliku o tome da je Hrvatska oduvijek postojala te da se u Jugoslaviju samovoljno uključila i isključila. Prema tome, Jugoslaviju doživljavaju kao nebitnu asocijaciju u koju smo mogli ući i iz nje izaći, te je ne doživljavaju kao državu. Studenti naravno nisu sami krivi što imaju takvu sliku o Jugoslaviji, to je logičan rezultat diskursa koji je oblikovao način na koji ljudi gledaju na prošlost.

 

Dejan Jović

Dejan Jović

Dejan Jović redovni je profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Autor je knjige “Yugoslavia: A State that Withered Away” (Purdue University Press, 2009.) i urednik nekolicine drugih knjiga o teorijama međunarodnih odnosa. Glavni je i odgovorni urednik "Političke misli". Stručnjak je za Jugoslaviju i postjugoslavenske zemlje. Doktorirao je na London School of Economics te radio kao docent na Sveučilištu Stirling u Škotskoj prije povratka u Hrvatsku 2010. Od 2010. do 2014. bio je glavni analitičar Predsjednika Republike Hrvatske.
Bartul Čović

Bartul Čović

Bartul Čović rođen je 1996. godine u Zagrebu. Sudjelovao je u organizaciji prethodna dva izdanja Zelene akademije. Surađuje sa nekoliko neprofitnih medija na području bivše Jugoslavije. Student je sociologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.